U narodu omiljena "grička vila" i "kraljica Hrvata", a za literarne moćnike svoga doba, poput Mazzura, Matoša, Krleže i njemu bliskih, spisateljica "trivijalne šund literature, luđakinja i muškobanjasta baba“,
Marija Jurić Zagorka
"prva je politička novinarka u Jugoistočnoj Europi početkom 20. stoljeća" (povjesničar Josip Horvat u monografiji o povijesti hrvatskog novinstva)
"najčitaniji hrvatski pisac (koji) nije zapravo pisac, nego spisateljica" (Pavao Pavličić, pisac i književni povjesničar)
"patuljasta amazonka hrvatskog feminizma" (Lydia Sklevicky, pišući za ženski časopis Svijet seriju portreta znamenitih žena iz perspektive nove historiografske discipline, povijesti žena (od 1978. do 1989.), žene "iz osvita hrvatskog feminizma")
Feminističke kritičarke Sandra Gilbert i Susan Gubar u knjizi The Madwoman in the Attic upotrijebile su metaforu "luđakinje u potkrovlju" da bi predočile društvenu percepciju i sliku žene koja je pisala u 19. i na prijelazu u 20. stoljeće.
Kao novinarki Strossmayerova Obzora (od 1896.) kojem je podizala nakladu svojim romanima u nastavcima, glavni urednik Šime Mazzura, za kojeg je žensko u redakciji bio prvorazredan "kulturni i moralni skandal", prilijepio joj je etikete koje su je pratile sve do smrti: "baba bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama" (Lasić, 1986:68).
Zagorka je zaobiđena u književnim pregledima, čitankama i antologijama. Nitko se za njezina života (prisjećao se kasnije Ivo Hergešić), nije usudio ozbiljnije baviti njezinim djelom, bojeći se da ne ispadne smiješan.
Njezin profesionalni novinarski rad (J. Horvat) bitno je vrednovan tek šezdesetih godina 20. stoljeća, pa se sedamdesetih objavljuju njezina Sabrana djela (I. Hergešić). Osamdesetih je vrednovana kao značajna književnica za povijest nacionalne književnosti (S. Lasić), a jačanjem feminizma kao novog socijalnog i društvenog pokreta, dolazi i do prve feminističke recepcije (L. Sklevicky).
Zagorka se cijeloga života zalagala za ravnopravnost spolova (polemika s A. G. Matošem, 1909.) i ženska prava (pravo na obrazovanje, na profesiju, na imovinu i žensko pravo glasa). Bila je sindikalna, politička i ženska aktivistica:
- organiziranje tipografskih radnica u Kolo radnih žena (1896.);
- sudjelovanje u narodnom pokretu protiv Khuenove politike i predvođenje prvih ženskih demonstracija u Zagrebu (1903.);
- držanje na stotinu predavanja o ženi i politici, solidarnosti, narodnoj borbi i ženskom glasačkom pravu u austrougarskim zemljama do 1918.
- iskoračivanje iz propisanog joj mjesta žene kao supruge i majke, koje je bivalo protumačeno «kao siguran simptom ludila».
- svjedočenje o nužnosti upisivanja žene u povijest objavljivanjem serije ženskih portreta u Obzoru 1901.-1903.
- sudjelovanje u polemici o «naprednoj ženi i današnjim muškarcima» u kojoj iznosi svoj pogled na emancipaciju žene i ravnopravnost spolova.
- stvaranje predodžbe aktivne žene (koja ravnopravno sudjeluje i pokreće povijesna zbivanja) u književnim i dramskim tekstovima.
Ne dočekavši valorizaciju (koja je uslijedila tek nakon njezine smrti), Zagorka je umrla
29. studenog 1957. godine u Zagrebu. Sahranjena je u Mirogojskim arkadama 4. prosinca 1957. godine među grobovima koji pripadaju najvećoj hrvatskoj političkoj i kulturnoj eliti kamo, nesumnjivo, i sama pripada.
No, njezin povijesni i kulturni značaj zanemaren je do te mjere da je čak i podatak o datumu, godini i mjestu Zagorkinog rođenja dosad bio samo približno poznat.
Točne podatke njezinog rođenja, i puno toga više, istražila je 2006. Slavica Jakobović Fribec, o čemu više možete pročitati u nastavku, u materijalima koje je gđa Jakobović Fribec ustupila Uredu za ravnopravnost spolova Vlade RH povodom obilježavanja
50. obljetnice smrti Marije Jurić Zagorke.
Za ovu su stranicu korišteni materijali
Slavice Jakobović Fribec
