- Objavljeno: 23.04.2009.
Biografija: Marija Jurić Zagorka
Podaci o rođenju Marije Jurić
Točni podaci o datumu rođenja hrvatske književnice i novinarke Marije Jurić Zagorke, dosad su bili nepotvrđeni i nepoznati javnosti. Kao godine rođenja najčešće su se navodile 1873., 1876. ili 1879. a o datumu se nagađalo (Hergešić, Lasić, Donat). Točne podatke, tragom informacija o datumu rođenja i krsnom imenu, dobivene od Josipa Grbelje (koje je čuo od Štefice Vrbanić, dugogodišnje Zagorkine prijateljice) istražila je i na temelju ovjerovljenog prijepisa izvornika objavila Slavica Jakobović Fribec 2006. godine.
Ti podaci glase: Marija Jurić, krsnim imenom Mariana, rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića, kasatora dobra Negovec u posjedu Ivana grofa Erdödyja, Marijina krsnog kuma.
(Izvornik: Matična knjiga rođenih župe Vrbovečki Rakovec, god. 1858.-1878., str. 224, red. br. 19, Hrvatski državni arhiv, Zagreb).
Djetinjstvo u Zagorju i prisilna udaja u Mađarsku
Nakon Marijina rođenja Jurićevi su preselili na obiteljsko imanje Golubovec (Začretje kod Krapine) gdje je Ivan postao upravitelj imanja barona Geze Raucha (kuma hrvatsko-ugarskog bana Khuena Héderváryja). Prvu privatnu poduku Marija je primila na mađarskom jeziku s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu (Stubički Golubovec) a višu djevojačku školu završila je kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. Unatoč tome što je bila natprosječno darovito dijete, te pisala odmalena i pokretala učeničke novine, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje (u Švicarskoj, što je o svom trošku predlagao Rauch) već su je maloljetnu udali i poslali u Mađarsku. Brak, u kojem je pretrpjela nervni slom, razvrgnula je tri godine kasnije bijegom od muža u Zagreb, gdje mukotrpno započinje novinarsku karijeru, tada neuobičajenu za žene. Odbija roditeljsku skrb (i novac) i postavši punoljetnom odlučuje se za samostalan i neovisan život u kojem će se izdržavati isključivo vlastitim pisanjem.
Novinarska i književna karijera
Od 1895. do 1910. Marija Jurić je stalno zaposlena u redakciji Obzora, uglednih zagrebačkih dnevnih novina. Napreduje od anonimne reporterke do europski afirmirane političke novinarke koja izvještava o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Također piše romane sa suvremenom tematikom (Roblje, 1899., Vladko Šaretić, 1903.), jednočinke za amaterske kazališne družine, pripovijetke i humoreske te polemičke tekstove u kojima se zalaže za ravnopravnost spolova (polemika s A. G. Matošem, 1909.) i za ženska prava (pravo na obrazovanje, na profesiju, na imovinu i žensko pravo glasa). Tekstove objavljuje pod različitim, često i muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim Zagorka izabire zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka, s čijim se životnim teškoćama solidarizirala od najranijeg djetinjstva, unatoč tome što je potjecala iz imućne obitelji, načinom života bliske mađarskom plemstvu. Također, iz ljubavi prema materinskom hrvatskom jeziku (koji je početkom 20. stoljeća bio potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog), a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, počinje oko 1910. pisati povijesne romane privlačne širokoj čitalačkoj publici (zbog čega prestaje s novinarskim radom). U zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim arhivima istražuje dokumentarnu građu na čijim temeljima, obilno se služeći literarnom imaginacijom, gradi uzbudljive zaplete i priče, s bogatom galerijom romanesknih likova, među kojima su žene važni povijesni akteri. Ti su romani u nastavcima (njih četrdesetak u nizu) živopisno evocirali već zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća, a bili su objavljivani kao prilozi u dnevnim novinama (u Jutarnjem listu, 1920-tih), vrtoglavo podižući nakladu i Zagorkinu popularnost. Postajući hrvatskim spisateljskim i čitalačkim fenomenom uskoro dobiva nadimke iz naroda: «grička vila» (nakon izlaska Gričke vještice) i «kraljica Hrvata» (nakon Gordane). No, za života, kritika joj nije bila sklona. Ignorirajući i spisateljski i čitalački fenomen, literarni moćnici te romane proglašavaju «trivijalnom šund literaturom» a nju zaobilaze u književnim pregledima, čitankama i antologijama.
Feministički angažman
Tridesetih godina, aktivno se vraćajući novinarstvu i feminističkom angažmanu, Zagorka samostalno pokreće i uređuje časopise Ženski list (1925-1938) i Hrvaticu (1938-1940) u kojima nadalje, iz broja u broj, objavljuje roman Mala revolucionarka, romansiranu autobiografiju Kamen na cesti i istraživanje o povijesti žena Neznana junakinja. Podupire inicijativu mlađe generacije književnica – Božene Begović, Zlate Kolarić (Kišur), Zdenke Jušić (Seunik) i Ivanke (Vujčić) Laszowski, supotpisujući osnivanje Društva hrvatskih književnica (1936-1939). Intenzivno radi na kazališnim adaptacijama svojih i Šenoinih romana, od kojih je 14 bilo praizvedeno u HNK-u do 1940. godine. Uspostavom NDH, ustaše zabranjuju Hrvaticu,a njoj plijene imovinu. Ostavši bez sredstava za život pokušala je samoubojstvo. Kraj rata dočekala je u Zagrebu (na adresi Dolac 8) uz financijsku pomoć i skrb vjernih čitatelja.
Pedesetih godina, iako u poodmakloj životnoj dobi i narušena zdravlja, Zagorka intenzivno nastavlja angažman za ravnopravni status žene u društvu, držeći brojna predavanja u zemlji. To «širenje feminizma i borba za emancipaciju žene» pribavljaju joj podsmjeh i neprijateljstvo tadašnjih muških kolega (kao početkom stoljeća konzervativnih Mazzure i Matoša a tridesetih lijevo orijentiranih pisaca oko Krleže), koji joj pridaju ružne epitete, proglašavaju luđakinjom i «muškobanjastom babom». Zbog toga se nitko za njezina života (prisjećao se kasnije Ivo Hergešić), nije usudio ozbiljnije baviti njezinim djelom, bojeći se da ne ispadne smiješan. Ponovilo se u socijalizmu kao i u predratnoj Jugoslaviji: s jedne strane oficijelni muk i podsmjeh, a s druge, čitateljska glad za tek otisnutim sveščićima Gričke (nanovo tiskanih romana u velikoj nakladi Slobodne Dalmacije).
Čitatelji i čitateljice su joj uvijek znali iskazati vjernost – od onda su (baš kao i prije), djeca iz mnogih generacija u Hrvatskoj nosila imena njezinih popularnih likova Siniše i Nere, Gordane i Jadranke, a nerijetko i njezino umjetničko ime – Zagorka.
Recepcija Zagorkina djela
Do šire društvene prepoznatljivosti Zagorkina djela i njezina mjesta u hrvatskoj kulturi dolazi tek postupno u drugoj polovici 20. stoljeća. Šezdesetih, bitno je vrednovan Zagorkin profesionalni novinarski rad (J. Horvat) pa se sedamdesetih objavljuju njezina Sabrana djela (I. Hergešić). Osamdesetih je vrednovana kao značajna književnica za povijest nacionalne književnosti(S. Lasić), a jačanjem feminizma kao novog socijalnog i društvenog pokreta, dolazi i do prve feminističke recepcije (L. Sklevicky).
Vrednovanje novinarskog rada
U monografiji o povijesti «hrvatskog novinstva», povjesničar Josip Horvat ističe Zagorkinu europsku reputaciju «prve političke novinarke u Jugoistočnoj Europipočetkom 20. stoljeća» kao i njezin suvremen način izvještavanja («politička je vijest bila servirana na posve nov način što je značajno doprinosilo modernizaciji hrvatskog novinstva»). Slijedilo je objavljivanje Sabranih djela Novinske izdavačke kuće Stvarnost, s predgovorom koji je napisao, i za nova izdanja (1973., 1976.) nadopunio njezin kolega Ivo Hergešić. Uz obilje podataka i svjedočanstava o Zagorki te usustavljivanje bibliografije od 35 naslova, taj je predgovor ne samo Zagorkina profesionalna već i ljudska rehabilitacija, s razumijevanjem «Zagorkinog feminizma» kao nužnog u razdoblju «nesklonom ženama u javnosti». Uslijedila je prva Zagorkina biografija novinara Bore Đorđevića, nastala u razgovoru s autoricom prije smrti 1957. a dokumentirana je njezinim vlastitim memoarima.
Lit.: Josip Horvat: Povijest novinstva Hrvatske (1771-1939), 1962., Ivo Hergešić: Predgovor Tajni Krvavog mosta,1963., Bora Đorđević: Zagorka – kroničar starog Zagreba,1965.
Književna valorizacija
Za Pavla Pavličića, pisca i književnog povjesničara, «najčitaniji hrvatski pisac nije zapravo pisac, nego spisateljica». Odajući priznanje Zagorki u ženskom rodu (dakako, pod utjecajem poetike ženskog pisma) Pavličić otpočinje seriju pisama slavnim ženama. U tim pismima govori o stanju ondašnjeg hrvatskog romana, primjerice, kroničnom nedostatku «punokrvne priče» kadre privući i zadržati čitateljsku pozornost mimo velikih povijesnih tema i dilema, kao što je to znala Zagorka. Raščlanjujući i spisateljski i čitalački Zagorkin fenomen iz obzora povijesti hrvatske književnosti, kritičar i književni povjesničar Stanko Lasić, piše prvu znanstvenu monografiju o njoj. U prvom djelu istražuje podatke značajne za njezinu biografiju do 1910., kad izlazi roman Kneginja iz Petrinjske ulice, čijom se književnom strukturom bavi u drugom dijelu. Taj roman za Lasića znači prekid sa šenoinskom manirom pisanja (statičnim fabuliranjem radnje) prisutnom još u Kumičića i Gjalskog, ali i u Zagorkinim prvijencima. Zaokretom ka modelu «romana zapleta», tipičnom za suvremene kriminalističke žanrove, Zagorka je pogodila čitateljsku «strast za pričanjem priča» i dinamizirala romanesknu strukturu hrvatskog romana, tvrdi Lasić.
Lit.: Pavao Pavličić: «Pismo Mariji Jurić Zagorki», 1983. (U: Rukoljub, 1995.), Stanko Lasić: Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873-1910). Uvod u monografiju, 1986.
Feministička recepcija
Horvatovom i Lasićevom knjigom osigurano je Zagorkino mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva i hrvatske književnosti. No, valorizacija njezina feminizma postala je moguća tek prihvaćanjem pluralističkih vrijednosti u društvu, među kojima i feminizma, ženskog pisma i ženske perspektive u znanosti. Povjesničarka i etnologinja Lydia Sklevicky, pišući za ženski časopis Svijet, objavljuje od 1978. do 1989. seriju portreta znamenitih žena iz perspektive nove historiografske discipline, povijesti žena. Portretirajući i Zagorku među onima «iz osvita hrvatskog feminizma» - ilirkinje Dragojle Jarnević, znanstvenice Vere Stein Erlich, filozofkinje Rade Iveković – naziva je «patuljastom amazonkom hrvatskog feminizma», podsjećajući na ono što književni i politički moćnici kod nje nisu podnosili – neugledan ženski izgled i ustrajnu borbenost. U tom eseju naglašava nekoliko vidova njezinog feminizma:
Tek desetljeće kasnije, s novim teorijskim, znanstvenim i kulturološkim pristupom feminizmu i ženskom pismu u Hrvatskoj (u akademskoj zajednici i kroz ženskostudijske programe) obnavlja se feministička recepcija Zagorke. Također, regionalnom suradnjom Centra za ženske studije (osnovanog 1995. u Zagrebu) u izradi Biografskog rječnika ženskog pokreta i feminizma u zemljama Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe u 19. i 20. stoljeću, ženama «iz osvita hrvatskog feminizma» otvorena je i međunarodna recepcija. U knjizi su objavljene, uz Zagorkinu i biografije Dragojle Jarnević, Adele Milčinović, Kate Pejnović, Lydije Sklevicky i Blaženke Despot (CEU Press, Budapest, New York, 2006.).
Lit..: Lydia Sklevicky: Patuljasta amazonka hrvatskog feminizma: Marija Jurić Zagorka, 1988., (U: Konji, žene, ratovi, 1996.), Maša Grdešić: Politička Zagorka: Kamen na cesti kao feministička književnost, 2004., Tatjana Jukić: Vitez, žena, Petar Pan: odrastanje povijesti u Zagorkinoj Gordani, 2004.,Slavica Jakobović Fribec: Jurić, (Zagorka) Marija, (U: Biographical Dictionary of Women's Movements and Feminisms in Central, Eastern, and Southeastern Europe, 19th and 20th Centuries, 2006.), također: Marija Jurić Zagorka: protagonistica nenapisane povijesti hrvatskog feminizma, 2006.
Piše: Slavica Jakobović Fribec
Novinarska i književna karijera
Od 1895. do 1910. Marija Jurić je stalno zaposlena u redakciji Obzora, uglednih zagrebačkih dnevnih novina. Napreduje od anonimne reporterke do europski afirmirane političke novinarke koja izvještava o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Također piše romane sa suvremenom tematikom (Roblje, 1899., Vladko Šaretić, 1903.), jednočinke za amaterske kazališne družine, pripovijetke i humoreske te polemičke tekstove u kojima se zalaže za ravnopravnost spolova (polemika s A. G. Matošem, 1909.) i za ženska prava (pravo na obrazovanje, na profesiju, na imovinu i žensko pravo glasa). Tekstove objavljuje pod različitim, često i muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim Zagorka izabire zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka, s čijim se životnim teškoćama solidarizirala od najranijeg djetinjstva, unatoč tome što je potjecala iz imućne obitelji, načinom života bliske mađarskom plemstvu. Također, iz ljubavi prema materinskom hrvatskom jeziku (koji je početkom 20. stoljeća bio potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog), a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, počinje oko 1910. pisati povijesne romane privlačne širokoj čitalačkoj publici (zbog čega prestaje s novinarskim radom). U zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim arhivima istražuje dokumentarnu građu na čijim temeljima, obilno se služeći literarnom imaginacijom, gradi uzbudljive zaplete i priče, s bogatom galerijom romanesknih likova, među kojima su žene važni povijesni akteri. Ti su romani u nastavcima (njih četrdesetak u nizu) živopisno evocirali već zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća, a bili su objavljivani kao prilozi u dnevnim novinama (u Jutarnjem listu, 1920-tih), vrtoglavo podižući nakladu i Zagorkinu popularnost. Postajući hrvatskim spisateljskim i čitalačkim fenomenom uskoro dobiva nadimke iz naroda: «grička vila» (nakon izlaska Gričke vještice) i «kraljica Hrvata» (nakon Gordane). No, za života, kritika joj nije bila sklona. Ignorirajući i spisateljski i čitalački fenomen, literarni moćnici te romane proglašavaju «trivijalnom šund literaturom» a nju zaobilaze u književnim pregledima, čitankama i antologijama.Feministički angažman
Tridesetih godina, aktivno se vraćajući novinarstvu i feminističkom angažmanu, Zagorka samostalno pokreće i uređuje časopise Ženski list (1925-1938) i Hrvaticu (1938-1940) u kojima nadalje, iz broja u broj, objavljuje roman Mala revolucionarka, romansiranu autobiografiju Kamen na cesti i istraživanje o povijesti žena Neznana junakinja. Podupire inicijativu mlađe generacije književnica – Božene Begović, Zlate Kolarić (Kišur), Zdenke Jušić (Seunik) i Ivanke (Vujčić) Laszowski, supotpisujući osnivanje Društva hrvatskih književnica (1936-1939). Intenzivno radi na kazališnim adaptacijama svojih i Šenoinih romana, od kojih je 14 bilo praizvedeno u HNK-u do 1940. godine. Uspostavom NDH, ustaše zabranjuju Hrvaticu,a njoj plijene imovinu. Ostavši bez sredstava za život pokušala je samoubojstvo. Kraj rata dočekala je u Zagrebu (na adresi Dolac 8) uz financijsku pomoć i skrb vjernih čitatelja.
Pedesetih godina, iako u poodmakloj životnoj dobi i narušena zdravlja, Zagorka intenzivno nastavlja angažman za ravnopravni status žene u društvu, držeći brojna predavanja u zemlji. To «širenje feminizma i borba za emancipaciju žene» pribavljaju joj podsmjeh i neprijateljstvo tadašnjih muških kolega (kao početkom stoljeća konzervativnih Mazzure i Matoša a tridesetih lijevo orijentiranih pisaca oko Krleže), koji joj pridaju ružne epitete, proglašavaju luđakinjom i «muškobanjastom babom». Zbog toga se nitko za njezina života (prisjećao se kasnije Ivo Hergešić), nije usudio ozbiljnije baviti njezinim djelom, bojeći se da ne ispadne smiješan. Ponovilo se u socijalizmu kao i u predratnoj Jugoslaviji: s jedne strane oficijelni muk i podsmjeh, a s druge, čitateljska glad za tek otisnutim sveščićima Gričke (nanovo tiskanih romana u velikoj nakladi Slobodne Dalmacije).
Čitatelji i čitateljice su joj uvijek znali iskazati vjernost – od onda su (baš kao i prije), djeca iz mnogih generacija u Hrvatskoj nosila imena njezinih popularnih likova Siniše i Nere, Gordane i Jadranke, a nerijetko i njezino umjetničko ime – Zagorka.
Recepcija Zagorkina djelaDo šire društvene prepoznatljivosti Zagorkina djela i njezina mjesta u hrvatskoj kulturi dolazi tek postupno u drugoj polovici 20. stoljeća. Šezdesetih, bitno je vrednovan Zagorkin profesionalni novinarski rad (J. Horvat) pa se sedamdesetih objavljuju njezina Sabrana djela (I. Hergešić). Osamdesetih je vrednovana kao značajna književnica za povijest nacionalne književnosti(S. Lasić), a jačanjem feminizma kao novog socijalnog i društvenog pokreta, dolazi i do prve feminističke recepcije (L. Sklevicky).
Vrednovanje novinarskog rada
U monografiji o povijesti «hrvatskog novinstva», povjesničar Josip Horvat ističe Zagorkinu europsku reputaciju «prve političke novinarke u Jugoistočnoj Europipočetkom 20. stoljeća» kao i njezin suvremen način izvještavanja («politička je vijest bila servirana na posve nov način što je značajno doprinosilo modernizaciji hrvatskog novinstva»). Slijedilo je objavljivanje Sabranih djela Novinske izdavačke kuće Stvarnost, s predgovorom koji je napisao, i za nova izdanja (1973., 1976.) nadopunio njezin kolega Ivo Hergešić. Uz obilje podataka i svjedočanstava o Zagorki te usustavljivanje bibliografije od 35 naslova, taj je predgovor ne samo Zagorkina profesionalna već i ljudska rehabilitacija, s razumijevanjem «Zagorkinog feminizma» kao nužnog u razdoblju «nesklonom ženama u javnosti». Uslijedila je prva Zagorkina biografija novinara Bore Đorđevića, nastala u razgovoru s autoricom prije smrti 1957. a dokumentirana je njezinim vlastitim memoarima.
Lit.: Josip Horvat: Povijest novinstva Hrvatske (1771-1939), 1962., Ivo Hergešić: Predgovor Tajni Krvavog mosta,1963., Bora Đorđević: Zagorka – kroničar starog Zagreba,1965.
Književna valorizacija
Za Pavla Pavličića, pisca i književnog povjesničara, «najčitaniji hrvatski pisac nije zapravo pisac, nego spisateljica». Odajući priznanje Zagorki u ženskom rodu (dakako, pod utjecajem poetike ženskog pisma) Pavličić otpočinje seriju pisama slavnim ženama. U tim pismima govori o stanju ondašnjeg hrvatskog romana, primjerice, kroničnom nedostatku «punokrvne priče» kadre privući i zadržati čitateljsku pozornost mimo velikih povijesnih tema i dilema, kao što je to znala Zagorka. Raščlanjujući i spisateljski i čitalački Zagorkin fenomen iz obzora povijesti hrvatske književnosti, kritičar i književni povjesničar Stanko Lasić, piše prvu znanstvenu monografiju o njoj. U prvom djelu istražuje podatke značajne za njezinu biografiju do 1910., kad izlazi roman Kneginja iz Petrinjske ulice, čijom se književnom strukturom bavi u drugom dijelu. Taj roman za Lasića znači prekid sa šenoinskom manirom pisanja (statičnim fabuliranjem radnje) prisutnom još u Kumičića i Gjalskog, ali i u Zagorkinim prvijencima. Zaokretom ka modelu «romana zapleta», tipičnom za suvremene kriminalističke žanrove, Zagorka je pogodila čitateljsku «strast za pričanjem priča» i dinamizirala romanesknu strukturu hrvatskog romana, tvrdi Lasić.
Lit.: Pavao Pavličić: «Pismo Mariji Jurić Zagorki», 1983. (U: Rukoljub, 1995.), Stanko Lasić: Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873-1910). Uvod u monografiju, 1986.
Feministička recepcija
Horvatovom i Lasićevom knjigom osigurano je Zagorkino mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva i hrvatske književnosti. No, valorizacija njezina feminizma postala je moguća tek prihvaćanjem pluralističkih vrijednosti u društvu, među kojima i feminizma, ženskog pisma i ženske perspektive u znanosti. Povjesničarka i etnologinja Lydia Sklevicky, pišući za ženski časopis Svijet, objavljuje od 1978. do 1989. seriju portreta znamenitih žena iz perspektive nove historiografske discipline, povijesti žena. Portretirajući i Zagorku među onima «iz osvita hrvatskog feminizma» - ilirkinje Dragojle Jarnević, znanstvenice Vere Stein Erlich, filozofkinje Rade Iveković – naziva je «patuljastom amazonkom hrvatskog feminizma», podsjećajući na ono što književni i politički moćnici kod nje nisu podnosili – neugledan ženski izgled i ustrajnu borbenost. U tom eseju naglašava nekoliko vidova njezinog feminizma:
- sindikalni, politički i ženski aktivizam: organiziranje tipografskih radnica u Kolo radnih žena (1896.); sudjelovanje u narodnom pokretu protiv Khuenove politike i predvođenje prvih ženskih demonstracija u Zagrebu (1903.); držanje na stotinu predavanja o ženi i politici, solidarnosti, narodnoj borbi i ženskom glasačkom pravu u austrougarskim zemljama do 1918.
- iskoračivanje iz propisanog joj mjesta žene kao supruge i majke, koje je bivalo protumačeno «kao siguran simptom ludila».
- svjedočenje o nužnosti upisivanja žene u povijest objavljivanjem serije ženskih portreta u Obzoru 1901.-1903.
- sudjelovanje u polemici o «naprednoj ženi i današnjim muškarcima» u kojoj iznosi svoj pogled na emancipaciju žene i ravnopravnost spolova.
- stvaranje predodžbe aktivne žene (koja ravnopravno sudjeluje i pokreće povijesna zbivanja) u književnim i dramskim tekstovima.
Tek desetljeće kasnije, s novim teorijskim, znanstvenim i kulturološkim pristupom feminizmu i ženskom pismu u Hrvatskoj (u akademskoj zajednici i kroz ženskostudijske programe) obnavlja se feministička recepcija Zagorke. Također, regionalnom suradnjom Centra za ženske studije (osnovanog 1995. u Zagrebu) u izradi Biografskog rječnika ženskog pokreta i feminizma u zemljama Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe u 19. i 20. stoljeću, ženama «iz osvita hrvatskog feminizma» otvorena je i međunarodna recepcija. U knjizi su objavljene, uz Zagorkinu i biografije Dragojle Jarnević, Adele Milčinović, Kate Pejnović, Lydije Sklevicky i Blaženke Despot (CEU Press, Budapest, New York, 2006.).
Lit..: Lydia Sklevicky: Patuljasta amazonka hrvatskog feminizma: Marija Jurić Zagorka, 1988., (U: Konji, žene, ratovi, 1996.), Maša Grdešić: Politička Zagorka: Kamen na cesti kao feministička književnost, 2004., Tatjana Jukić: Vitez, žena, Petar Pan: odrastanje povijesti u Zagorkinoj Gordani, 2004.,Slavica Jakobović Fribec: Jurić, (Zagorka) Marija, (U: Biographical Dictionary of Women's Movements and Feminisms in Central, Eastern, and Southeastern Europe, 19th and 20th Centuries, 2006.), također: Marija Jurić Zagorka: protagonistica nenapisane povijesti hrvatskog feminizma, 2006.
Piše: Slavica Jakobović Fribec