Nasilnici trebaju napustiti obiteljski dom, a ne žrtve

U Primorsko-goranskoj županiji je u tijeku izrada Studije o nasilju i akcijskog plana za intervencije u sprečavanju nasilja na raznim razinama. Nastavni zavod za javno zdravstvo provodi kompleksno i stručno istraživanje o nasilju nad ženama na području cijele županije. Studija bi trebala biti gotova do veljače  iduće godine, a u njoj će biti razrađene primarne, sekundarne i tercijarne potrebe za suzbijanje nasilja nad ženama.

Svjetski podaci govore da je najmanje svaka treća žena bila žrtva nasilja u obitelji. U svijetu više žena umire ili je ozlijeđeno kao posljedica nasilja, nego kao posljedica bolesti ili automobilskih nesreća. Isto tako, istraživanja u svijetu pokazuju da je najveća opasnost za ženu nasilje u obitelji, veća od prometnih nesreća, silovanja i pljački zajedno. Nasilje u obitelji najčešći je oblik nasilja i u Hrvatskoj svakih 15 minuta zlostavljana je jedna žena, a počinitelji su gotovo redovito muškarci. Nedavno je, u povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama te podatke našoj javnosti opetovala Irene Gregorović Filipčić, predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova PGŽ-a, najavljujući da se i PGŽ uključio u kampanju Vijeća Europe za borbu protiv obiteljskog nasilja nad ženama.

U prvih osam mjeseci 2006. godine PU PG je zaprimila 450 dojava o obiteljskom nasilju. U istom razdoblju 2005. godine ukupno je prijavljeno 460 slučajeva obiteljskog nasilja. Prekršajnih prijava, jer to se može tretirati kao prekršaj i kazneno djelo, ove je godine u tih osam mjeseci podneseno 356. Broj prijavljenih osoba zbog takvih prekršaja je u tom razdoblju 493, a u 2005. je bilo 410 prijavljenih osoba. Oštećeno prekršajima, što znači žrtava nasilja, je ove godine bilo 626 osoba, od kojih je 347 žena, dok su ostali većinom djeca i starije osobe. Ima i muškaraca koji dožive nasilje, no njih je veoma malo. Što se tiče kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji, počinitelja je ove godine 96, a lani ih je bilo 66; broj kaznenih djela je 117, lani ih je bilo 75; broj oštećenih osoba je 169 u odnosu na 2005. godinu kad ih je bilo 101. Dakle, dolazi do povećanja.

Najviše se nasilja u ovoj županiji događa u gradu Rijeci, čak više od 50 posto od ukupnog broja prijavljenog obiteljskog nasilja. Brojke stalno rastu, i u Rijeci i u cijeloj županiji. Posebno su zabrinjavajući podaci koji se odnose na kaznena djela, što znači na teško fizičko nasilje s teškim fizičkim posljedicama. U Rijeci te brojke isto rastu. U osam mjeseci ove godine bila su 43 počinitelja takvih teških kaznenih djela, a u istom razdoblju prošle godine 21. Od ukupnog broja oštećenih osoba čak 75,9 posto su žene. Sve to naravno ne znači da je nasilje u porastu, već je moguće da su ljudi obavješteniji i senzibilniji i da više prijavljuju nasilje.

Sve su to pitanja na koja nemamo odgovore, no koje će pokušati dati predstojeće županijsko istraživanje. Mogu reći ono što se čuje među ljudima, da često nasilje prijavljuju susjedi. Ljudi više ne zatvaraju oči, no sigurno je i mnogo neprijavljenog nasilja. Razlozi neprijavljivanja su, čini mi se, strah i sram žrtava. Zato žene dugo trpe nasilje. Posebno važan razlog je ekonomska nesigurnost, ovisnost i ucijenjenost, i u braku i nakon što napuste nasilnika. Žene od kuće odlaze doslovno s djecom i vrećicom u rukama. Često djeca motiviraju majku da se pokrene i napusti nasilnog oca. Velik je problem u našoj državi kako ženama pomoći da se ekonomski osamostale, da počnu ispočetka, da dobiju posao, unajme stan. I ljudi koji imaju normalne veze, stan, nekakve prihode, teško žive, pa zamislite kako je tim ženama. Njima doista treba pomoći, one jedva dočekaju da se zaposle, da počnu normalan život.

Ovih je dana konstatirano da su sve sigurne kuće, skloništa, domovi za žrtve nasilja u našoj zemlji popunjeni. S druge strane, riječki Centar za socijalnu skrb tvrdi da nemaju problema sa smještajem žrtava nasilja, Ministarstvo pak poručuje da je spremno korigirati postojeću mrežu ustanova.

Čula sam da u skloništima nema slobodnih mjesta, a to je strašno. Žene se najčešće smješta u domove koji nisu u mjestu njihova stanovanja, baš zato da ih nasilnici ne bi pronašli, da bi bile što sigurnije. Sjećam se slučaja žene koja je bila smještena u Domu sv. Ane u Rijeci, kojoj smo pomogli naći posao, no kada se zaposlila, njen je suprug doznao da je u Rijeci i ona je morala otići u neki drugi dom. To su strašne stvari. Prvo se sa ženama puno radi u skloništima i domovima da bi ih se ponovo vratilo u normalu, da im se vrati samopouzdanje, a onda se dogodi da i iz skloništa moraju bježati. Naše zakonodavstvo bi se trebalo postaviti poput austrijskoga. Neka nasilnik bude prisiljen napustiti obiteljski dom, a ne žrtva. Stručnjaci koji se bave obiteljskim nasiljem, a tu posebno mislim i na pravosuđe, morali bi prolaziti specifične edukacije, kao što ih prolaze djelatnici sigurnih kuća i policija. Čula sam da su neki suci odgovarali žrtve od podnošenja tužbi za razvod zbog nasilja ili tužbi za učinjeno nasilje. Dakle, i suce i odvjetnike treba o tome educirati. Nikad neću razumjeti kako sudac za silovanje ili nasilje može odrediti neku minimalnu kaznu. Svatko od njih neka se, kada donosi takve odluke, sjeti svoje djece, majke, supruge, sestre.

U Rijeci godinama djeluje Caritasov Dom sv. Ana, istovremeno Grad Rijeka sada otvara svoj siguran stan za 9 korisnika, a i Županija najavljuje otvaranje sigurne kuće. Pozitivno je što je Županija konačno odlučila prije projekta sigurne kuće izraditi studiju stanja i temeljem toga mogućih potreba, što je jedini ispravan hodogram, za razliku od onoga što su ga najavljivali neki političari.

Potrebno je vidjeti kakve su stvarne potrebe, ne samo za sigurnim kućama, i zato se radi županijska Studija o nasilju i akcijskom planu za intervencije u sprečavanju nasilja na raznim razinama. To znači da će Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ-a provesti kompleksno i stručno istraživanje na području cijele županije da se vidi što imamo, a što nemamo, a potrebno nam je. Studija bi trebala biti gotova do veljače iduće godine, razraditi primarne, sekundarne i tercijarne potrebe na tom području. Recimo, ispitat će postoji li u školama edukacija o nenasilju, provode li se pripreme za brak ili zajednički život, za odgovorno roditeljstvo. Sekundarno će ispitati i posljedice i evidentirati recimo da u Rijeci imamo program rada sa zlostavljačima, da postoje savjetovališta, rad sa ženama, s djecom, suradnja sa školama. A tercijarno, ispitat će se postoje li skloništa i prihvatilišta, kako funkcioniraju, i jesu li dovoljna. Znamo da je Sv. Ana uzorna u radu, da će s radom, i to bez financijske potpore Ministarstva, početi gradsko prihvatilište jer očekuje odobrenje za rad od nadležnog Ministarstva. Istraživanje će nam pokazati što nam u tom krugu nedostaje. Već znamo da je problem smještaja majki s muškom djecom starijom od 14 godina, a hoće li Županija otvarati sklonište za žene, ovisi o tome hoće li to kao potrebu pokazati istraživanje. Novac se neće bacati. Ispitat će se što točno treba i u tom smislu djelovati. Takav je sada stav Županije.

O obiteljskom nasilju treba govoriti jednostavno, da svi razumiju. Žena je kao supruga, partnerica ili kao majka temelj obitelji, a obitelj je temelj društva. Atak na ženu atak je na obitelj, odnosno na društvo. Nasilje nad ženom je udarac na iskonske vrijednosti društva. Muškarcima zato poručujem neka ne udaraju na temelj zajednice, temelj svog postojanja. Kao što su hrabro znali ići u rat i braniti domovinu, tako hrabro neka poštuju svoje supruge, svoje obitelji. Smatram da su muškarci odgovorni i da oni moraju dići svoj glas protiv nasilja nad ženama. Nasilje nije normalno, nije legalno, ono je kazneno djelo, nasilje se ne smije tolerirati, za nasilje nema opravdanja. Život bez nasilja temeljno je ljudsko pravo svakoga.